„Malo obrazovaniji čitatelj već će znati da se ova knjiga poziva na paradigmu koja je puno slavnija. Riječ je naime o Nietzscheovoj knjižici "Rođenje tragedije iz duha glazbe",knjižici koja kad se bila pojavila dočekana vrlo oštro i s negiranjem, dok je danas Biblija očito čitatelja kao što je Alić.I što bi to trebalo značiti.. da se Nietzschea može preobličiti,usukladiti sa nekom novom tragedijom, odnosno nekom novom glazbom. Trebao bi previše špekulirati i o samom Nietzcheu i o filozofskim polazištima Seada Alića da bismo to do kraja pojmili. Meni je to draže pojednostavniti ovako: Alić je jedan apsolutno filozofski kultorološki obrazovan pisac i mogao bi reći da pripada onoj školi naših novih mladih filozofa koji se usuđuju sa čitavom zrelom filozofskom aparaturom uči u raspravu o suvremenosti, inače što su naše profesorske generacije dugo odbijale.Nisu se usuđivale zahvatiti u živo tkivo elektronike, medija, manipulacije digitalnoga svijeta - općenito nove stvarnosti.Postoji jedna neću reći škola al čitav niz mlađih autora toga stila Boris Buden, Žarko Pajić, Kiril Miladinov i još poneki kome se pridružuje i Alić sa svojim filozofemima, jer apsolutno jedan filozofem odnosno jedna tvrdnja - rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe - koja vrlo duhovito zvuči ali je nedovoljno primjereno, naime može se konstatirati da niti jedan tekst, niti jedan esej u ovoj knjizi ne eksplicira do kraja tu tvrdnju.Mi se moramo dovijati,domišljati kako da shvatimo nazvanu sitagmu iz vrlo duhovitih, originalnih raspričanih i filozofski kompliciranih teza Alićevih. Kao što mi se čini da nije do kraja baš pokazao sadržaj svoga naslova, svejedno sam zadovoljan ovom vrsti pisanja. Naime, riječ je o jednoj smionosti da se čovjek čak i poistovjeti sa nekim filozofijama. Gotovo je zaprepaščujuće reći je jedan Sead Alić danas na kraju 20-tog stoljeća kao svoj uzor uzeo velikoga neoplatoničara Plotina iz trećeg stoljeća, najvećeg filozofa a i posljednjega filozofa, velikog filozofa kerenističkog razdoblja, filozofa koji je bitno oblikovao srednjevjekovnu teologiju, kršćansku mistiku pa je prema tome ostao važni i do danas. Plotinova filozofija jednoga je teško dokučiva i puno su veći filozofi razbijali glavu kako da je shvate, upravo zbog toga što je jedno neshvatljivo. "Jedno je sve" - kaže Plotin . I ono se ne može razumjeti.O njemu se ne može čak ni govoriti ni špekulirati. A zašto to radimo ? Zato da bismo pokazali put. Jer ispod jednoga kao sveopćega pojma koji može biti i Bog, postoji duh - Nous a tek onda duša koja je stvorila ovaj stvarni svijet. Eto, zaprepašćujuće je, kažem danas vidjeti mladoga filozofa koji pristaje uz jednu takvu filozofiju, jedan takav apsolutni monizam kao što je bio Plotinov,ali on barem uz nešto pristaje, s nečim barata, on barem daje neke koordinate pomoću kojih možemo razumjeti njegove filozofeme. Tu inače ima vrlo smjelih teza, recimo, da je afganistanska tragedija rođena slijedom Bordinove glazbe ili na primjer da je Josip Broz osnovao Goli otok zato jer je dobro poznavao i proučio Platonove zakone.To zvuči duhovito ...nije do kraja obrazloženo ali je svejedno bačeno u našu javnost da se barem oko takvih ideja posvađamo. Zato cijenim ovaj napor koji je dosad bio nekako u pozadini,zatajen,pritajen...piše u zabilješci da je 20-tak godina nastajala ova knjižica i zato cijenim što se Alić usudio izaći u arenu mišljenja pa neka mu odgovorni s njim diskutiraju ljudi filozofskiji obrazovaniji nego što je moja malenkost.“

Recenzija knjige: Igor Mandić